Crkva je od samog početka poznavala obrede oproštenja (pomirenja). Kršćani su, poput svoga Učitelja, u Molitvi Gospodnjoj molili:»Oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim». S tom molitvom prva je Crkva započinjala i završavala dan. Ako se kršćanin želio sjediniti  na gozbi s Isusom i po njemu s ljudima, trebao je biti spreman obratiti se i oprostiti dužnicima svojim. Na dugom putu kroz povijest spasenja Crkvi je trebalo dosta vremena dok nije pronašla i zadržala današnji oblik sakramenta pomirenja u kojem nam Bog daruje oproštenje i obnavlja zajedništvo narušeno grijehom.

Samim pristupanjem sakramentu ispovijedi (oproštenja) svjedočimo da želimo «biti dosljedni svome krštenju i osobnom opredjeljenju za Isusa Krista». Iskustvo vjernika koji su osjetili ljepotu i snagu tog sakramenta dovoljno su poticajni i za one koji se kolebaju pristupiti sakramentu ispovijedi.

Na žalost, gubitak osjećaja za grijeh kao i potreba  sakramentalnog pomirenja problem je našeg vremena. Ono što je nekad bio grijeh, danas mnogi više ne smatraju grijehom, jer sve teže razumiju tradicionalni pojam grijeha.